NOVI PRISTUPI KONTROLI DIJABETESA – PRISTUP ORIJENTIRAN NA OBITELJ

Datum objave: 07. 11. 2019.

Dijabetes je bolest cijele obitelji (1). Kada dijete oboli, to u pravilu zahvaća i utječe na svakodnevni život barem dodatna tri ili četiri člana njegove obitelji. Obitelj ima i važnu ulogu u kontroli razina šećera, što potvrđuju liječnici koji tvrde da su razine djetetovog hemoglobina A1C u velikoj mjeri povezane s načinom na koji roditelji svakodnevno kontroliraju dijabetes (1). Jedan od glavnih zadataka, ali i borbi roditelja je kako odgojiti djecu s osjećajem samopouzdanja, kompetentnosti i neovisnosti u kontroli njihove bolesti, uzimajući u obzir da su još uvijek samo djeca.

Iako postoje mnoge metode kojima se pokušava olakšati i djeci i roditeljima – poput grupa podrške, ljetnih kampova i različitih edukativnih predavanja, rijetko koja od njih je pokazala dugotrajne rezultate (2). Upravo iz tog razloga, stručnjaci su konstanto u potrazi za metodama koje imaju dugotrajni učinak uz razumne troškove provedbe.

Photo by Jude Beck on Unsplash

FADM model

Family Approach to Diabetes Management (FADM, obiteljski pristup kontroli dijabetesa) jedan od novijih pristupa kontroli dijabetesa koji obećava dugotrajne rezultate, a temelji se upravo na saznanju da je obiteljska dinamika jedan od glavnih čimbenika koji utječu na kontrolu dijabetesa. FADM model naglašava važnost sposobnosti samokontrole/samoupravljanja pacijenata i njihovih obitelji, pri tome proučavajući i identificirajući različite stilove komunikacije unutar obitelji za koje pretpostavljaju da utječu na kliničke rezultate.

Model je nastao tijekom 70-ih i 80-ih godina u Philadelphiji i temelji se na radu L. Bakera (endokrinologa), S. Minuchina (dječjeg psihijatra) i B. Rosman (kliničke psihologinje). Oni su radili na identifikaciji varijabli koje doprinose „lošim“ medicinskim i psihološkim ishodima različitih bolesti (3). Njihovo istraživanje pratilo je 50 obitelji s djetetom oboljelim od dijabetesa kroz period od dvije godine. Iako rezultati nikad nisu službeno objavljeni, u analizi su iskočile dvije varijable kao značajni prediktori razina djetetovog A1C (kao indikatora kontrole).

Prva varijabla je majčin doživljaj potpore koju ona dobiva unutar obitelji, koji između ostaloga govori i o sposobnosti obitelji da se organizira i adekvatno reagira na stres i traumu. Druga varijabla se odnosila na procjenu voditelja edukacije o dijabetesu o jednostavnosti dogovora za termine edukacije tijekom hospitalizacije koja govori o važnosti obiteljske strukture i kapacitetu obitelji za prilagodbu na svakodnevne izazove nošenja s dijabetesom. Te dvije varijable postale su temelj FADM modela prikazanog u ovom istraživanju.

Iako je krajnji cilj FADM modela promijeniti ponašanje u smjeru bolje metaboličke kontrole, važno je naglasiti da se ovdje ne radi o klasičnom pristupu modifikacije ponašanja. Termin „promjena ponašanja“ koji se koristi temeljen je na ideji da je kod djece lakše postići promjenu stava promjenom ponašanja, nego čekati „a-ha“ trenutak spoznaje o važnosti kontrole dijabetesa koja će dovesti do promjene u ponašanju.

Model stavlja naglasak na promjenu djetetovih ponašanja vezanih uz metaboličku kontrolu i pružanje podrške obitelji čiji je zadatak podržati i poticati djetetova odgovorna ponašanja, a koja su sukladna djetetovoj dobi. Promjena ponašanja se postiže usmjeravanjem na konkretne rezultate, razjašnjavanjem i modifikacijom uloga i odgovornosti pojedinih članova obitelji, a kao jedan od ishoda se promatraju i A1C razine.

 

Primjena FADM modela u praksi

Prije uključivanja obitelji u terapiju moraju se osvijestiti neke pretpostavke koje osiguravaju odgovarajući kontekst unutar kojeg ovaj oblik terapije može funkcionirati. To su:

> „pacijent“ u ovom modelu je cijela obitelj, ne samo oboljelo dijete (4)

> svaki član obitelj nosi jedinstvene osobine ličnosti, ali i specifična ponašanja i način komunikacije koji su oblikovani obiteljskim potrebama i pravilima

> odgovoran pristup brizi za sebe je pravilo kojeg se dijete mora pridržavati, slično kao i što mora ići u školu ili obavljati kućanske poslove

> dok god mlada osoba nema financijsku samostalnost, roditelji imaju pravo očekivati odgovorno ponašanje u kontroli dijabetesa od svog djeteta i odrediti posljedice ako se ono toga ne pridržava

> nepridržavanje dogovorenih pravila se promatra na isti način kao i nepridržavanje drugih obveza (pr. pisanje zadaće), mladima se nastoji prenijeti pouka da ne moraju voljeti sve što rade, ali svejedno neke stvari moraju napraviti

 

Preuzeto s: https://images.app.goo.gl/QNPVaZzE3o8rBNwu6

Na prvom susretu obično sudjeluje cijela obitelj, uključujući i braću/sestre oboljelog djeteta. Svrha susreta je otkriti na koji su se način oni kao obitelj nosili s početnom dijagnozom i prvom hospitalizacijom djeteta. Kroz sljedeće susrete radi se na utvrđivanju trenutnih zaduženja pojedinih članova obitelji, kao i utvrđivanju očekivanja koje roditelji imaju od njihovog adolescenta pri kontroli dijabetesa. Jedan od zadataka voditelja susreta je podržati roditelje u donošenju pravila.

Oboljelom djetetu se da lista zadataka koji se od njega očekuju (bez iznimke), dok se roditelje podučava da tijekom određenog vremena „ne prigovaraju“, a da svako nepridržavanje liste promatraju kao neodrađivanje uobičajenih djetetovih zadataka. Također, od djeteta se očekuje da vodi evidenciju o razinama šećera na mjestu gdje i roditelji mogu be problema pristupiti tim podacima. Time se nastoji smanjiti vrijeme i energija koje se troše, a adolescentu se omogućuje prostor u kojem živi bez stalnih provjera roditelja, pružajući mu tako potrebnu autonomiju.

Obitelj također treba odrediti vrijeme za „tjedni sastanak“ čija je tema kontrola dijabetesa na kojem se dogovaraju oko provedenih postupaka kontrole te se dijete može nagraditi ili razgovarati s njim o posljedicama neizvršavanja svih uputa. Tjedni sastanci smanjuju vrijeme provedeno u aktivnoj brizi oko dijabetesa, dok podučavanje o posljedicama nepridržavanja uputa omogućuje adolescentu da donosi pravilne odluke uzimajući pri tome u obzir prednosti i moguće posljedice vlastitih postupaka. Na taj način, čak i ako donesu neprimjerenu odluku, donijeli su je na primjeren način.

Ovim putem se sve više zadataka i odgovornosti daje djetetu, dok se istovremeno smanjuje razina tenzija u obitelji. Kada se uspostavi ovakav sustav s obitelji se provode dodatni susreti kako bi se provjerilo pridržavaju li se dogovorenih postupaka, čime se fokus stavlja na konkretne probleme, umjesto na općenite prigovore.

Rezultati

Ako je glavni problem adolescenta u nepridržavanju uputa, ovaj pristup već kroz 2-3 mjeseca (5-10 redovitih susreta) može ostvariti značajne rezultate. Osim boljih A1C razina, oboljela djeca postaju odgovornija u ponašanju te pokazuju niže razine depresije i ljutnje, dok roditelji izvještavaju o boljem međusobnom odnosu, a braća i sestre oboljelog djeteta izvještavaju o nižim razinama anksioznosti i da im roditelji posvećuju više vremena i pažnje.

O učinkovitosti tretmana govori i podatak da je u periodu od dvije godine, koliko je trajalo ovo istraživanje, čak 90% obitelji ostvarilo značajna poboljšanja u navedenim područjima. Pozitivne učinke su primijetili i zdravstveni djelatnici koji izvještavaju o nižim stopama sagorijevanja, većem osjećaju profesionalne kompetentnosti i uživanja u poslu kojeg rade.

Ovi rezultati su veoma obećavajući i upućuju stručnjake u ovom području na promjenu paradigme. Kontrola dijabetesa se treba početi promatrati kroz holistički pristup orijentiran na cijelu obitelj, pri tome se usmjeravajući na dostižne i realistične ciljeve koji će u konačnici omogućiti oboljelima, ali i njihovim bližnjima više vremena i energije koje mogu usmjeriti na život izvan okvira bolesti.

 

Za 3L piše: Nikolina Mihić

 

Izvor: https://spectrum.diabetesjournals.org/content/17/1/31

(1) Anderson BJ, Miller JP, Auslander WF, Santiago JV: Family characteristics of diabetic adolescents: relationship to metabolic control. Diabetes Care 4:586–593, 1981

(2) Hanson C, DeGuire MJ, Schinkel AM, Kolterman OG: Empirical validation for a family-

centerd model of care. Diabetes Care 18:1347–1356, 1995

(3) Minuchin S, Baker L, Rosman B, Liebman R, Milman L, Todd TC: A conceptual model of psychosomatic illness in children. Arch Gen Psychiatry 32:1031–1038, 1975

(4) Anderson, BJ, Brackett J, Ho J, Laffel L: An office-based intervention to maintain parent-adolescent teamwork in diabetes management: impact on parent involvement, family conflict, and subsequent glycemic control. Diabetes Care 22:713–721, 1999

 

Napomena: Udruga 3L ne zastupa ničije pojedinačno mišljenje te ne odgovara za točnost informacija navedenih u originalnom izvoru. Objavljene informacije su isključivo informativnog karaktera i ne služe za dijagnostiku, tretman, liječenje ili prevenciju bolesti te se preporuča da se konzultirate s vlastitim liječnikom ili drugim stručnim osobama prije njihovog korištenja. Sve objavljene sadržaje koristite isključivo na vlastitu odgovornost i sigurnost.